Biti introvertan nije nimalo lako i najobičnije situacije su ti veliki izazov. A šta je to uopšte i kako se izboriti sa tim? Iz mog ugla - ...

7 SVAKODNEVNIH IZAZOVA KAD SI INTROVERTAN (i kako ih prevazići)

19:12 Blaženka Vesić 18 Comments

Biti introvertan nije nimalo lako i najobičnije situacije su ti veliki izazov. A šta je to uopšte i kako se izboriti sa tim? Iz mog ugla - ovako!

Kada sam prvi put pre nekoliko godina čula za introvertnost, ja sam se odmah prepoznala u karakteristikama ovih ljudi. U mojim očima do tada, ja sam jednostavno bila neopuštena i "drvena", asocijalna osoba. Namćor u neku ruku. Introvertnost kao naziv ipak to ne ogoli do te mere, a i nije baš tako. Nisam asocijalna. Samo me ljudi umore.

Za razliku od nas koji ponekad imamo potrebu da se povučemo i ćutimo, postoje i oni ekstrovertni kojima ljudi prijaju i koji u društvu najbolje pune baterije. U svakom od nas je malo ovoga i onoga i niko nije baš sasvim introvertan ili sasvim esktrovertan. Sem mene, čini mi se ponekad. I ponekad mi pozli od običnih stvari u životu.


Introvertni ljudi su okrenuti više sebi i svojim mislima, nekom svojem unutrašnjem "ja".A da li je to prednost ili mana?

Jebi ga, snađeš se sa kartama koje su ti date. Nešto odigraš, nešto izblefiraš pa kako bude.
A da su neke stvari izazov kada si introvertan - jesu. I to ozbiljan.

Kako izgleda biti introvertan i šta je to uopšte?


Intorvertni ljudi deluju kao namćori, stidljivci, čudaci i slično i vole da se povuku u sebe. Više uživaju u vremenu provedenom u samoći nego u gužvi. Ne zato što su stidljivi ili tako nešto, već zato što im smeta gužva, buka, masa, žamor, ljudi, razgovori i sva ta potreba za druženjem ih jednostavno - iscrpljuje.

Introvertni ljudi imaju stalno neki svoj unutrašnji monolog. Da, i ja takođe. Sanjarim, razmišljam, vizualizujem i stalno mi je mozak okupiran nekom pričom i dešavanjima.Moje unutrašnje "ja" non-stop melje.
Ili, ako vam je lepše da to tako kažem:

Ja definitvno nisam sama ni kada to jesam.
Pa zar mi pored toga treba još ljudi i buke? Preosetljiva sam na zvukove i buku, a ljudi me isprazne načisto, ma koliko da ih volim. Imam tačnu meru buke koju mogu da podnesem. Recimo, moj TV treba da bude pojačan na 14. Sve više od toga pomera mi živce i stvara mi užasnu nervozu, otežava mi komunkaciju i remeti moj unutrašnji tok misli.

Živeti sa tim je naporno, ali hej, ljudi žive i sa gorim stvarima u životu, tako da mogu reći da je introvertnost još i blagoslov.

Slede najčešći izazovi sa kojima se introvertni bore, a koji su drugim ljudima normalna stvar i praktični saveti kako se izboriti sa tim.

1. Druženje


Nije da ja ne volim da se družim. Volim, ali nisam uvek spremna na to. Ja na druženje moram psihički da se pripremim. Šta ću obući, gde ću ići - zabole me!

Meni recimo nikada nisu bili jasni ljudi sa izjavama: "Nisam mogao/la da ručam sam". Istina, ja ponekad kada sam sama i zaboravim da jedem jer se zanesem drugim stvarima. Ali uopšte nemam problem da jedem sama.Naprotiv, poželjno je da je to tako i da mogu da uživam u hrani na miru bez da nekome objašnjavam da li je ukusno, slano, neslano, prepečeno ili da ćaskam o bilo čemu.

Ja jednostavno volim da budem sama nekad. Ok, češće volim da sam sama nego u društvu. I ne samo da volim, nego mi je to ponekad potrebno da bih ostala normalna
Naravno da se i ja družim, ali nemam milion prijatelja. Malo je onih sa kojima ja mogu na kafu da izađem. Uglavnom su ti ljudi otvoreni, iskreni do brutalnosti, zanimljivi i mogu sa njima da pretresam mnoge teme, ne samo jednu ili dve. Najteže mi je sa onima koji drže monologe i puno pričaju, zato jer ja jebote imam potrebu da slušam sa pažnjom. Ne mogu da se isključim kao što mnogi rade. 

Čak i posle super druženja sa dragim mi osobama, treba mi par minuta da popričam sama sa sobom. I to je ok - zaključaš se u kupatilo na kraju krajeva i resetuješ se i sve bude cakum-pakum.

Prijatelji me ne iscrpe mnogo, posebno ako sam druženje planirala. Ali kada sam u kontaktu sa puno novih ljudi, kada treba nešto da obavim recimo u nekim službama, kada sam na bilo kakvom okupljanju gde ljude ne poznajem dobro ili uopšte - iscedim se k'o krpa. Često me od ovoga zaboli glava (ovde gratis reklama za zlatni Caffetin by Alkaloid Skoplje - da ga nema, trebalo bi ga izmisliti)

Ponekad me ljudi bukvalno bole.

 Evo, recimo, jedna svadba  može da me iscrpi do te mere da sam sutradan bukvalno bolesna. I ne zato što sam mamurna ali je stanje vrlo slično.


I kako se izboriti sa tim?


Ništa ti ne preostaje nego da:

- Smisliš debelu svesku dobrih izgovora za svake prilike. Po potrebi izdaš je kao knjigu i zaradiš milione od svoje introvertnosti te automatski pretvoriš manu u vrlinu.
- Treniraš sebe i ubacuješ se u glupe i neprijatne situacije i među ljude - jer i papagaja možeš naučiti da priča ako si uporan, a kamoli čoveka da se druži.
- Prevaziđeš sve to treninzima, zaradiš pare os knjige, pa kreneš da držš TEDx govore o tome kako je introvertnost zapravo sjajna. Vremenom se valjda i "esktovertneš"!
- Prihvatiš floskulu "čovek je društveno biće" i konstatuješ da si ti valjda jednorog na baterije koje se prazne kada si među ljudima i da si baš kurate sreće!

2. Pobediti predrasude


Često mi ljudi  kažu da sam zabavna i otvorena i komunikativna. Zabluda.To na Fejsu možda i na blogu. A uživo - zavisi od okolnosti. Nekad k'o vezana vreća.

Studije kažu da su intovertni ljudi skloniji celodnevnom bazanju po internetu. 
Eto me. Prva sam u tome! Mogu da se družim, a da sam pritom ipak sama sa sobom. Naravno da pored mnogobrojnih zanimljivih stvari na netu imam naloge na društvenim mrežama.  Moj  profil stvara ljudima potpuno drugu sliku o meni i pravi je izazov istu preneti i u stvarnost. Ne trudim se. Takva sam - kakva sam! Šta ću ja što ljudi imaju predrasude.

 Ako je osoba sa kojom govorim 1 na 1 otvorena i esktovertna, super! Još ispadnem mudra i elokventna i opuštena. Zlo i naopako ako je taj preko puta mene zatvoren i očekuje od mene da budem otvorena. O, mogu ja i to, ali mi uglavnom posle takvog druženja treba rehabilitacija.

3.Snaći se među nepoznatima


Najgore od svega mi je biti među nepoznatim ljudima. Za 8 godina koliko sam išla na roditeljske sastanke mojoj kćerki, ukupno sam sa drugim roditeljima komunicirala... 8 minuta. Minut po godini. A gde su druge situacije u kojima je gužva. Ne malo puta desilo mi da se nađem neki izgovor i pobegnem od ljudi  (a nekad i bez izgovora). Bude mi previše!

Najgora stvar koju neko može da mi priredi jeste da me pozove u nepoznato društvo, a onda ode u WC, izađe da obavi neki razgovor ili me ostavi samu sa ljudima iz drugog razloga!Ja ne znam šta bih tada sama sa sobom, a kamoli sa nepoznatim ljudima. 
O, iskomuniciram ja. Ponekad krenem i prva. Ali dok spolja blefiram da sam ok, u sebi utrnem. Često moji pokušaji da komunicram sa nepoznatim ljudima tada ispadnu propast. Lupim neku glupost i ispadnem čudna. Pitam pitanja koja se ne pitaju. Odvalim neki sarkazam zbog kojeg se ljudi uvrede. Izblamiram se.

Jako cenim ljude sa kojima mogu da prijatno ćutim

Kako se izboriti sa nepoznatim ljudima?


- Stojiš, vrtiš kosu oko prsta, gledaš ispucale krajeve, eventualno pokušaš da ih ih središ tako što ćeš od jedne dlake napraviti dve i praviš se da ti uopšte nije neprijatno. Hej, možda ti i kosa ispadne gušća!
- Gledaš u telefon, jer u suprotnom možda uhvatiš nečiji pogled i neko poželi da komunicira sa tobom
- Proučavaš neravnine na svom laktu, brojiš pore ili nešto slično tome.
- Pogledom potražiš prva vrata da negde izađeš ili uđeš - svejedno.
- Emituješ radioaktivne smrtonosne zrake zbog kojih niko ne sme da ti priđe. Još bolje -zbog kojih svi napuštaju prostoriju u kojoj si.


- U krajnjem slučaju, pokušaš da komuniciraš. Teme o vremenu jesu dosadne i smaraju , ali ispostavilo se da su ok način da započneš priču. Naučiš to nekako napamet. Bolje nego da probaš da nastaviš nešto što ti se trenutno vrti u glavi.

4.Prihvatiti da si takav


Mislila sam da je to moj problem od kada radim od kuće. Prosto, navikneš da budeš iza ekrana i ne komuniciraš uživo. A onda sam nedavno videla snimak poslednjeg dana srednje škole - dakle od pre 20 godina. Svaki kadar u kojem sam ja, završio se prevrtanjem očiju. Svaki pokušaj da se opustim, zaigram, zapevam - propao je. Ja sam drvena i neoupuštena među ljudima! Ne mogu ja to tako.

Kada sam posle 10 godina prvi put otišla opet u moju rodnu Rijeku i srela se sa najboljom prijateljicom, sve je naizgled bilo super. Dok nismo uveče izašle sa njenim društvom. Neprijatnost je bila opipljiva. Ja - k'o zavezana vreća. Moje rečenice liče na mumlanja - nit' smisla nit' svrhe.

Nekoliko godina potom, u sred ere interneta i brze komunikacije koja je besplatna, ja sam zauvek izgubila kontakt sa mojom prijateljicom. Jednostavno, pravila se mrtva. Ne krivim je. Toliko je otvorenih ljudi na ovom svetu.

Kako se izboriti sa tim:

- Biti svestan da ima još takvih ljudi. O tome možete čitati i u knjizi "Tihi ljudi" Suzan Kejn.
- Ubediti sebe da si ok,  a da su ovi ostali što uživaju u gužvi, pričama i ljudima jednostavno malo uvrnuti. Nije do tebe. Do njih je! 

5.Pronaći pravi dom


Kada si intovertan, onda je tvoj dom tvoja sigurna luka u kojoj možeš da se osamiš. Teorijski bi trebalo da bude. Ja već godinama živim u zajednici i te trenutke privatnosti koje jako cenim u životu - nemam. Nekad mi se čini da baš zbog toga imam retku kosu. Stres je to!

Idealna kuća za introvertne treba da ispunjava sledeće uslove:

- Da ima dvorište sa unutrašnje strane ili visok zid koji je okružuje. U suprotomom prolazici zagledaju šta radiš u dvorištu i ljubazno ti se javljaju i pitaju kako si! Šta bre kako sam! U svom sam dvorištu pobogu  i volim da tu budem sama. Ne ćaska mi se ako sam izašla iz kuće.
 - Da bude na nekom brdu i da ima pogled (idelano na more, ali kad nema mora dobro je i kopno)  i da ne gledam kroz prozor u zid druge kuće... U kojoj možda ima ljudi koji bi da pričaju sa mnom kada mi se ne priča
-  Da se dvorište ne graniči blisko sa nekim drugim dvorištem... U kojem možda ima ljudi koji bi da pričaju sa mnom kada mi se ne priča
- Da bude dovoljno blizu gradu zbog dece, školskih i vanškolskih obaveza i dovoljno daleko da nema buke i gužve koji mi smetaju.

Sećam se kada sam prošle godine izbacila Na Facebook sliku sa mora da je moj školski drug otkomentarisao da je smeštaj baš daleko od plaže. Pa naravno da jeste! Da je sreće da mogu da priuštim sebi put na neko pusto ostrvo, super bi bilo. Ovako, mi je bitno da ne bude blizu plaže, jer tu ima puno ljudi i buke. A bitno da se vidi more. Poslednje što želim je da gledam drugi apartman preko puta i kako ljudi suše svoje plažne peškire i kupaće kostime.

6.Pronaći posao


Timski rad nije za introvertne. O, uklopim se ja super u kolektiv i u društvo - ali  iscrpljuje to jer ja jednostavno mrzim da radim u društvu. Ako se već jedan veliki posao deli na više manjih, te manje zaista ne moramo da radimo zajedno. Ne volim da ono što radim zavisi od nekoga. U se' i u svoje kljuse, što bi se reklo.

Mojim ukućanima je dugo trebalo da ukapiraju da sam takva, ali na kraju jesu. Nisu imali izbor. Na početku našeg braka, suprug i ja nismo imali neki komfor i nismo imali televizor. Ne znam da li sam jednom otišla kod njegovih roditelja da gledam Tv i tako provedem vreme. Radije sam čitala. Spremanje slave je poseban izazov. To rade žene. I to zajedno. Ja ne mogu tako. Ja mogu da zavijam sarmu u toplini svoje kuhinje, a ti spremaj kolače u toplini svoje. I sve super!

Moj suprug je skontao tu moju potrebu. Pa i ako recimo čeprkamo po bašti zajedno - uglavnom ćutimo, svako u svom svetu. On kopa, ja sadim. Taj rad. Svako svoje.

I kako pronaći posao ako si introvertan i timski rad ti ne ide?

Ima izmišljenih poslova za intovertne. Uglavnom su kreativni i zahtevaju mir i tišinu i rad sa samim sobom:

- Pisac, bloger, menadžer društvenih mreža. Sediš kod kuće sam sa svojim računarom. Blokiraš onoga ko ti smeta. Lajkuješ ono što to sviđa. Reaguješ kad si spreman da reaguješ i odradiš to kako treba. 
Vozač kamiona u internacionalnom saobraćaju. Sati i sati sa kamionom i drumom. Ni jedno od ta dva ne govori. Milina!
- Računovođa. Ti, papiri, računar, podaci...Šta ti još treba za sreću?
- Grafički dizajner
- Programer
- Šnajder
- Kuvar
- Sudski izvršitelj. Garant nećeš imati prijatelje!

7.Pronaći par minuta za sebe - najveći izazov od svih!


Potreba da se osamiš može te preplaviti iznenada, kao potreba da zapališ cigaretu, pojedeš nešto slatko ili tako nešto.  Jako volim moju porodicu, ali ponekad mi treba da se odmorim i od njih.O tome koliki je izazov biti malo sam sa sobom kada živiš u zajednici da i ne govorim.

Moji već znaju da sam žena sa posebnim potrebama. Ja im samo kažem da idem da popričam sa sobom 5 minuta i zatvorim se u sobu. Posle budem kao nova. Živim za trenutke kad su svi ista smena, što oni koji idu na posao, što ovi koji idu u školu. O, pa takve nedelje u životu su blagoslov.



A šta kada to ne upali?


- Proglasiš da imaš galopirajući super prelazni stomačni virus. Nadaš se da niko neće sa tobom u wc da ti proverava gustinu stolice. Legneš, žmuriš i foliraš, praviš se mrtav.
- Pobegneš od kuće. U šetnju na neko glupo mesto gde niko neće poželeti da ide sa tobom
- Pobegneš u baštu. Niko nije preterano lud da ide sa tobom da mu ne uvališ motiku u ruke.
- Zaključaš se u kupatilo. Kad ti bude dosadno i očistiš ga.

Znam - zvuči kao da ne volim ljude. Volim, ali samo one koji mi kliknu. I kad mi kliknu.

 Ne bih baš mogla da živim sasvim sama, ali mi previše druženja, pričanja, ćaskanja i konstantna potreba za pažnjom i komunikacijom smetaju. Zauzeta sam ja iznutra! Imam ja šta da popričam i sama sa sobom i to ohoho koliko. A ako i imam višak - prebacim ga ovde na blog. Ko zna kome može da zatreba. 


-----------------

Želite novosti sa bloga u svom email sandučetu? 

Možete se i upisati na mailing listu ✍️.

Svoju email adresu upišite ovde:

 
 

18 коментара:

  1. Milena6/28/2018

    Dosta sam se pronasla u ovom tekstu. Introvertna sam osoba, ne volim 'small talk', na poslu uglavnom samo cutim i radim svoja zaduzenja, eventualno odgovorim kad me neko nesto pita. Verujem takodje da dosta ekstrovertnih ljudi ne shvataju koliko je mnogo mentalne snage i pripermanja potrebno cak i za osnovne stvari, kao na primer javljanja poznanicima na ulici, jednostavna pitanja kao 'kako ste' i slicno. Takodje sam i overthinker, sto je jos gore, jer u slucaju da nesto pogresno kazem ili dobijem negativan, neprijatan odgovor, u stanju sam da satima razmisljam o tome, da mislim sta sam drugo trebala da kazem, kako da odreagujem. Veruj mi da je i pisanje ovog komentara napor (jesam li rekla da i imam pored svega toga i socijalnu anksioznost?).. Tako da, nije lako nama introvertima, ali tesim se, nisam jedina..

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Nisi nisi. Ima nas! Hvala ti na čitanju i naporu da otkucaš komentar. Cenim to (iako sam masu komentara otkrila tek posle 2 meseca - šok!)

      Избриши
  2. Јој, ово као да сам ја писала. Не живим у заједници, али све остало - потпуно те разумем.

    ОдговориИзбриши
  3. Super tekst i jesi zabavna i uživo!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ti si bila otvorena, pa rek'o ajd' i ja da budem. Prilagodljiva je pravilniji izraz.

      Избриши
  4. Tu smo negde...samo si ti ranije otkrila intovertnost...ja relativno skoro...tako da mi je u tom trenutku laknulo

    ОдговориИзбриши
  5. hahaha fantasticno! :D
    Pomalo se cak i pronalazim tu negde medju redovima :)

    ОдговориИзбриши
  6. Milanko10/23/2018

    U poslednje vreme, cesce sam sam, provodim vreme sam, ne zato sto tako hocu, ne go zato sto sam daleko od kuce, retko svracm pa me zannima da li mogu da postanem introvertan?

    Okrecem se filmovima, koristim FAcebook, Instagram, igram Casino Guru igrice, Call of duty, PUBg... I to mi prija. Da li je to neko normalno ponasanje?

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ja nisam stručnjak, pa ni kompetentna da odgovorim na ovo pitanje. Svako od nas je pomalo introvertan, međutim danas je lakše otuđiti se od ljudi i postati takav. No ima nas koji sasvim normalno funkcionišemo takvi. Znam samo da vrlo lako možeš postati zavisnik od igrica i interneta ;-) Manifestuje se slično: sam si i prija ti!

      Избриши
  7. Zanimljiv tekst, i ja sam uglavnom introvertan, sa povremenim izletima. Potseti me ovaj tekst, pre desetak godina smo tako coporativno otisli na more, sesti dan sam se posvadjao sa ljudima koje sam najbolje poznavao, sedmi sa otisao da posetam, obisao mesto u kome smo boravili i nekoliko susednih mesta, osmi dan mi je bilo lakse, ali to ima veze i s tim sto je deseti dan bio dosta blizu. No, ipak, bilo mi je jako lepo, izdrazo sam.

    Ja recimo volim javne manifestacije, koncerte, gde su desetine ili stotine hiljada ljudi koji se vesele. Prija mi da budem sam u masi i posmatram masu kako se veseli, ja se ne veselim na takav nacin, ali opet prija mi da vidim i da osetim njihovu energiju, ako to ima nekog smisla

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Joj, bojim se da bi i moj odlazak na more sa prijateljima ovako izgledao. Pusto ostrvo je idealno za mene. To je ljudima jako teško objasniti. Ja volim ljude, volim druženje, ali mi ipak na kraju svega treba resetovanje, ma koliko da je lepo.
      Što se koncerata tiče, uglavnom sam do pre godinu dana stajala na njima k'o drvo. Plašila se da ne ispadnem smešna ili glupa.Sada se mlatim i pevam i uživam. Zabole me. To valjda s godinama dolazi...

      Избриши
  8. Uh, odma mi je lakše kad pročitam ovako nešto, i shvatim da ima još nas "čudaka"!!!, neshvaćenih od strane modernog sveta, njegovog potraživanja i usiljenih neprijatnih kalupa, društvenih nametnutih nekakvih normi, i socijalnog bontona ponašanja 😁
    Ja sam verovatno jedan od ekstremnijih slučajeva, deset godina skoro sam bez devojke, deset godina sam jedem na poslužavniku u svojim odajama!, van familijarnih dešavanja i skupova!
    Fizički ja imam prodju kod devojaka, medjutim psihički, nikad ne dodjem do priče koja bi nas povezala i zbližila, previše sam drven, sam sebi sam tada čudan, radim u slowmotionu, ma užas!
    Preznojim se od glave do pete od stresa, ako recimo čekam red u pošti, banci i sl.
    Uvek ispadnem čudan ako moram odgovoriti na banalna pitanja o sebi! Uzak krug ljudi koji mi prijaju, i samo se tu i otvaram itd itd :)
    A najteže u ovoj našoj okolini podnosim, bahatost i primitivce, nepropisna parkiranja na pešačkom i slično, pogotovo kad zakaže i sistem, pa ni on ne utiče da kazni, već svako ovde radi ono što misli da treba, po sopstvenoj NEsavesti.
    A ti se uvek trudiš da u tvojim aktivnostima, ne povrediš tudji prostor, ne ugroziš ničije kretanje i taj neki osnovni bonton.
    E tada ovaj introvert postaje ponekad zver, koja bi mogla da bude egzekutor!
    Najviše nas ovakve, ovde ubija ova primitivna sredina, jer ovde dno od ljudi je zaposelo fotelje, položaje, oni kreiraju šta je danas šatro trend, kozmetičko potrošačko društvo, novac kao osnovni argument vrednosti itd!
    Divan tekst, drž' se, ima nas još sličnih, voleo bi samo da imam više takvih ljudi u okruženju, sličnih stavova.
    Zaista deluje lekovito i terapijski kad nadješ nekog, ko razume, i pred kim možeš skinuti tu zaštitnu masku garda 😜
    Hvala na otvorenosti, mada, mi se lakše otvaramo pred strancima, istomišljenicima, nego pred bliskijim poznanicima što su na različitim frekvencijama!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Life hack: u redovima u Pošti učim španski preko Duolinga. Bar nešto korisno da radim!
      Da i ja sam u principu dosta tolerantna, stvarno gledam da ne ometam druge ni na koji način i možda i previše mislim o tome. Uvek imam razumevanja, izgovore koji ni drugi nemaju za sebe. Dok mi me ne pukne. Kad pukne, nema da se zakrpi.
      Budem ja i otvorena i druželjubiva i sve super...Samo mi posle treba rehabilitacija par dana.
      Hvala puno na komentaru i ne prepoznavanju. I meni lakše odmah!

      Избриши