Blam od blogovanja i sramota da priznate nekome da pišete blog  je češći nego što mislite. Neki misle da se to samo njima dešava!  Evo kako ...

KAKO PREVAZIĆI BLAM OD BLOGOVANJA U 7 KORAKA!

09:22 Blaženka Vesić 13 Comments

Blam od blogovanja i sramota da priznate nekome da pišete blog je češći nego što mislite. Neki misle da se to samo njima dešava!  Evo kako izaći na kraj sa tim i biti uspešan bloger!

Verovali ili ne, ali blam od blogovanja je stvaran i prilično čest. Čast samouverenim izuzecima. Dobar deo ljudi ipak se malko štrecne pri pomisli šta će drugi misliti o tome što oni bloguju. Neki čak i reše da baš zbog toga ne bloguju pod svojim imenom i prezimenom, nego pod nekim pseudonimom. 


Mnogo je ljudi koji su mi rekli da bi voleli da bloguju, ali im je "malo glupo". 
Kad to čujem, uvek se zapitam da li je glupo što ja to radim? Da li ja to zapravo radim nešto zbog čega treba da me bude sramota?

Pa, realno.... ne baš. 

Zna se čega čovek u životu treba da se stidi. Po mojim aršinima, blogovanje uglavnom nije na toj listi.

No, moje mišljenje nije uvek bilo takvo...

Zašto nekoga može biti sramota blogovanja?


Pa razloga je više, a sve u zavisnosti od toga kakav je blog.

- Nekad je profesija ta koja sprečava ljude da na blog izađu svojim likom i imenom i prezimenom. Teme o kojima bloguju ili način na koji to rade, mogli bi možda da im izazovu probleme na poslu. 

- Lični blogovi znaju da budu zaguljeni. Blogeri koji se odluče da iznose svoje misli i život na ekrane, plaše se da će biti ismejani, osuđivani, omalovažvani.

- Literarni blogovi nisu pošteđeni blama od pisanja. Mnogo je onih koji imaju dar za pisanje priča, pesama, knjiga, ali se ustručavaju da bloguju, baš zbog toga jer ne znaju kako će na to reagovati njihova okolina (koja recimo i ne zna da dotična perosna ima sklonosti ka pisanju).

- Blogeri koji žele blogom da podele neko svoje znanje i stučnost, pitaju se da li su oni zaista dovoljno kompetentni da dele savete? (a sve je više onih koji dele svoje znanje za novac)



Na kraju krajeva, većina prođe kroz razmišljanja tipa: "Da li će zaista neko da čita moj blog? Da li zaista imam šta da kažem?

Ili:

"Svi zarađuju od bloga i imaju nekakve saradnje. Šta ako ja ne uspem?!" ( ovo je često i motiv i demotivacija za početak blogovanja. A kad je nešto i jedno i drugo, to se zove "zabluda".Svakako, zarada od bloga ne pada s' neba i nikako ne baš odmah čim otvoriš blog. )

Da ne pričam o tome kako je pojam bloger evoluirao: od nekoga ko piše dnevnik na netu, preko nekoga ko svojim mišljenjem menja svet, pa modnih blogera, šminke, "šta je u mojoj trobi" postova i hiperprodukcije nekvalitenog sadržaja koji samo nameće konzumerizam i ništa vrednije od toga. Pojam bloger je tako dobio negativnu konotaciju i sasvim nov stepen blama. 

Činjenica da su svi blogeri, ma kakav da im je motiv pokretanja bloga bio, bili nekad na početku puta i nisu znali ništa. Grešili su i učili na greškama. Blamirali se ponekad.

Pa šta!

Da, i meni je bilo glupo!


via GIPHY


Moj prvi blog bio je još pre cele jedne decenije na blog.rs platformi. Ni u ludilu nisam pomišljala da stanem imenom, prezimenom i likom iza bloga. Bilo me sramota mog blogovanja. 

Međutim, vremenom sam uvidela da moji tekstovi dobijaju komentare, podršku blogera, pozitivne reakcije i to mi je bilo podstrek da nastavim ( ne i da se raskrinkam javno, zaboga!) A sačuvaj Bože da sam bilo kome od ljudi sa kojima se družim i živm rekla da imam blog. To je znao moj suprug i ja. I niko više. Bilo me sramota da kažem da imam blog. Moja okolina u to vreme baš i ne bi shvatila. Zapravo, možda me ne shvataju ni danas, ali sam ja za koju deceniju starija i zrelija, pa me zabole za tuđe mišljenje. 

Taj blog odavno je ugašen. A onda je igrom slučaja, 6 godina kasnije,  došlo do ovog bloga koji se zove Skitarnik. Ta ideja o blogovanju meni jednostavno nije dala mira. Mogao je ovaj blog da se zove blazenkavesic.com, ali... pogađate:  bilo me blam da stanem baš imenom i prezimenom u naslov bloga. Pa sam ga "krstila" drugačije. 

- Prvo, zato što nisam fotogenična i ne volim da se fotografišem ! Ajd' ime bih nekako i stavila, ali ne ide mi ime bez slike. 
- Drugo, još važnije  - jedina sam sa ovim imenom i prezimenom u Srbiji.  Nema šanse da me pobrkaju sa nekim,  što je nekako stavljalo dodatnu odgovornost i teret na moje blogovanje. Šta ako pogrešim, napišem nešto glupo?  Naravno, u odeljku " O meni" sada piše i moje ime i prezime, ima i fotka od pre 100 godina... ali nije tako transparentno kao naziv bloga. A i ja sam starija i zrelija, pa me zabole za tuđe mišljenje. 
- Treće, ne volim baš da se manifestujem. Ja sam čudna introvertna likuša koja bi da ima popularan blog, ali da sama bude nepopularna skroz. 

Ipak, kad kreneš da pišeš blog, želiš da ga neko čita, zar ne? 
Ako ćemo da budemo iskreni - da.

U ljudskoj je prirodi da volimo kada imamo pažnju i da volimo da nas vole

Neko to radi kroz blog, neko na drugi način. ( neko trpi veliku količinu pažnje i voljenja pa bude poznata ličnost. Neko to dozira, čisto koliko mu treba da mu se ego ne izduva) 

Jedan od načina da nađem nekog čitaoca je bio da postanem deo nekih FB grupa u kojima se okupljaju blogeri. Majko moja - kad me nije crna rupa blama progutala kad sam podelila moj tekst prvi put.  Mislila sam da samo ja nisam kompetentna da blogujem, a svi ostali tamo jesu i da će to jako loše proći. Zapravo, tekst je bio jako dobro prihvaćen . Ne, nije imao milion pregleda i postao viralan, niti sam ja postala poznata blogerka preko noći! Ali nije bio izignorisan kao što sam očekivala da će biti i dobila sam lepu početničku blogersku dobrodošlicu. 

Vremenom sam shvatila kolika kočnica može biti osećaj blama. Koliko je beskoristan, sputavajuć, a vrlo često potpuno neosnovan i bespotreban osećaj.

Kako prevazići blam od blogovanja? 


Lepo. Sednite pred kameru i počnite da snimate za Tik tok! Vidite sad kako blogovanje zapravo ide kao od šale?!


 
Dobro, šalu na stranu. 

Postepeno, korak po korak, ovako: 

1. Odgovorite sebi na ovo: Zašto da mi bude glupo?  

Recimo, ljudi snimaju i gluplje stvari od mog bloga i misle da su super. Na primer, (meni) besmislene klipove na Tik-toku! I ne samo da se bave glupljim stvarima, nego im ljudi još to i odobravaju, lajkuju, prate... No, to što je meni možda glupo gledati kako neko igra igricu na You tube na primer - ne znači da je svima! To ima svoju publiku.

I moj blog ima svoju publiku. Tako će je imati i vaš. 

Svakako, nećete biti dobri svima! To su prevelika očekivanja, zar ne?

2. Počnete da blogujete SAMO ZA SEBE u par tekstova.   Ne mora da vam bude glupo. Niko neće da vidi. Taman savladate   tehnikalije tipa : unos teksta, objava, stavljanje slika....

Bez brige! Niko neće saznati! Nije baš tako jednostavno imati vidljiv blog.

Ja moj u početku nisam mogla da nađem u Google 5 dana ( dok nisam shvatila da ga verovatno i nema tamo, jer je skroz nebitan i nije indeksiran od strane pretraživača).  

Znači, opustite se!  Nema šanse da vam kolega, devojka, teča, ujna....nalete na njega slučajno i zezaju vas zbog toga.

Tako čamite neko vreme....

Kada vidite koliko je besmisleno i dosadno da pišete samo za sebe, a drugi imaju blogove koje neko i pročita - pređete na sledeći korak.

3. Zapratite druge blogove i blogere.  Ali aktivno - ne pasivno! 

Kako? 

Ostavite smislen komentar na njihove tekstove. Neko od njih možda bude pristojan pa svrati na vaš blog, da vidi ko je osoba koja mu je ostavila komentar. U najboljem slučaju, uzvrati vam   komentarom. Tako se nekad gradila blogerska zajednica. Ja tebi, ti meni. 

Danas su komentari na blogu prava retkost. Na kraju, ako baš i dobijete neki loš komentar - lepo ga obrišete i nikom ništa. Niko ne zna!

Elem, ovako se se povezujete  sa ljudima sličnim sebi, ali i dalje nemate pojma ko su oni i šta su i ne znate ih lično.  Manje se stresirate ako se nekima ne dopadnete. Manje razloga da vas bude sramota  blogovanja. Vidite da ima još čudaka koji bloguju i uživaju u tome.

To vas ohrabri pa krenete dalje...

4. Pohod na društvene mreže. Ok, možda nećete odmah imati petlju da prijateljima na društvenim mrežama samouvereno saopštite da imate blog. 

Počnite od Facebook grupa u kojima su ljudi slični vama, na primer: 

Napravite FB stranicu. Napravite i Instagram profil, jer on nekako brže raste. 

Zašto? 

Društevene mreže su za druženje. Tu ćete već verovatno dobiti neku povratnu informaciju o vašem blogu i o tome da li je on glup i totalni blam ili je zapravo pun pogodak. Ok, može biti i nešto između.To možete meriti lajkovima, posetama, komentarima...

Možete promovisati svoj blog na društvenim mrežama. Dobra stvar je što, ako malo pročačkate kako se to radi, vašu reklamu gledaju manje više osobe koje izaberete kao svoju ciljnu publiku i koje možda može da interesuje vaš blog i vaša niša bloga. Pri tom, to su vam i dalje verovatno nepoznati ljudi od kojih ne treba da vas bude sramota. Osim ako nekog vama bliskog ne interesuje tema o kojoj pišete, pa ga zakači reklama. No, ta osoba će vas onda i razumeti. Možda i sama želi da pokrene blog, al' joj glupo. 

5. Gostujte na sajtovima: Probajte da napišešte svoj tekst negde na nekom drugom sajtu. Ima sajtova koji prihvataju da objave tuđe objave, a neki nude mogućnost i da imate svoj blog na njihovom sajtu. Pošaljite nešto. Probajte! Niko neće znati!
Jel'odbjen tekst kao loš?  
Jeste? Ne odustajte! Vaš blog vas nikad neće odbiti! Probajte negde drugde, sa nečim drugim!
Nije? Eto još jednog razloga manje da se stidite vašeg bloga. 

Ja sam se recimo okušala na sajtu Najbolja mama na svetu u rubrici "Mame pišu".

Kako naći gde možete da pišete? 
Ukucajte u Google recimo: "piši za nas". Dosta sajtova ima tu opciju. 

E sada je vreme za raskrinkavanje...

6. Recite prijateljima da imate blog!  

- Podsmevaju se?  Razmislite da li su vam to zaista prijatelji i da li vam trebaju takvi ljudi u životu. 
- Podržavaju vas i ponosni su na vas! Pa bravo! Zašto onda vas da bude sramota?!

7. Počnite da pričate okolo da ste blogeri i da se hvalite  blogom. 

Očigledno, nema razloga da vas bude sramota, samo je proces dok dođete  do faze da to shvatite.

Dakle, ako se ustručavate da započnete blog (ili da obelodanite da ga pišete) jer vas je sramota blogovanja - to je ok. Normalno je i dešava se. Nije svejedno svoje pisanje staviti na sud bilo kome. Nismo svi ni navikli da sami sebe hvalimo. 

Ali, kao i svi problemi na ovom svetu - i ovo se rešava na neki način. 

Ovo čak i nije problem. Više je neprijatnost.

Kada tu neprijatnost prevaziđete, onda vam se otvara jedan sasvim novi blogerski svet i bićete nagrađeni za hrabrost. 

Za dodatnu motivaciju, evo i 8 razloga da započnete blog.

Šta je najgore što može da se desi?


Neko će vam reći da je vaše blogovanje bezveze, da ste glupi i da ne znate ništa. Ali verovatno ni to.

Ako je blog zaista glup, većina pristojnih ljudi će ga samo preskočiti. Neće vas vređati. Baš ako ste neke lude sreće, napašće vas neki hejter... ali to što vas neko vređa ne govori o vama, nego o njemu ili njoj. I zna se ko se tu izblamirao u stvari.

Ali ako je blog dobar i koristan - privlačiće pažnju, imaće čitaoce i može samo sve više i više da raste. Ovo se neće desiti ako je vas i dalje sramota da blogujete. 

Da se razumemo: 

Niko vas neće slučajno naći i podeliti vaš blog i učiniti vas slavnim preko noći. Morate sami da se hvalite! 

Da, nismo svi vaspitani da budemo hvalisavi i može biti neprijatno - ali to je tako!

Kakva su vaša iskustva sa ovim? 
Da li vas je blam od blogovanja sprečavao (ili vas i sad sprečava) da počnete? 
Da li vas je kočio da svoj blog obelodanite drugima?  
Ili ste krenuli u blogovanje puni sebe i iz prve!

Baš me zanima! Podelite sa mnom u komentaru! 


--------------------------
Želiš novosti sa bloga u svom email sandučetu? 

Možeš se i upisati na mailing listu ✍️.

Svoju email adresu upiši ovde:

 
 

13 comments: