Kao i mnoga druga deca, i moja su već uveliko napisala svoje želje Deda Mrazu. Moja ćerka je već velika i zna da Deda Mraz ne dolazi na letećim sankama i ne ispunjava snove. Naprotiv,
već nekoliko godina unazad vozi isključivo ona kolica za markete i ispisuje čekove, pa ako u marketu koji je izabrao ima ono što je htela - super! A i nije jedan Deda Mraz - ima ih dva! To smo naravno moj muž i ja. (Što se brade tiče, on gaji neku, ali nije ona hipsterka kao Deda Mrazova, a još je manje bela, mada smo provalili da ima par sedih. Moji hormoni su još uvek dobro, hvala na pitanju. Brada mi ne raste, a brkovi i obrve se još uvek mogu srediti koncem) Ona je naučila sve o Deda Mrazu, sin mi još živi u nekim zabludama koje neću da kvarim, a muž i ja svake godine imamo isti problem:
Kako izabrati igračku za novogodišnji paketić?
Vreme oko Nove godine je vreme kada ja se ja iz petnih žila upinjem da dobro odglumim Deda Mraza i ispunim želje.
Jer onaj trenutak oduševljenja kad deca vide željene poklone u novogodišnjem paketiću ništa ne može da zameni. Da, znam, oduševljenje uglavnom traje taj trenutak, možda neki dan posle, a dugo željena igračka oko koje sam se ja polomila da je nađem u nekom hipermarketu uglavnom završi zaboravljena u korpi za igračke. Jer moja deca jednostavno ne znaju da se igraju! Svake godine kažem sebi da neću više da pravim frku oko toga da im ispunim želje. Jedino što JA dobijem od Nove godine bude velika glavobolja za taj trenutak sreće.
Tako smo, recimo, jedne godine rešili da ispunimo ćerki želju za igrom "Monopol", pa me umalo šlog nije strefio kada sam videla da košta preko 3000 dinara. Odmah mi se ugasiše svi lampioni, pade mi mrak na oči, zvonca prestaše da zvone, novogodišnja čarolija ispari , a gore iznad levog oka, u korenu nosa, zaboleo me levi sinus (mesto gde me uvek boli glava). Onako očajna više nisam znala ni da napravim dobar izbor čokolada i slatkiša, a kamoli igračke.
Tada smo, u zamenu, kupili
sjajnu igračku za razvijanje logike i pamćenja, a koja je veoma slična onoj igri "Skočko" iz popularne TV "Slagalice". Poptpuno slučajno, ovaj očajnički potez ispao je sjajan! Ovde nisu u pitanju znakovi nego boje. Realno, ovom igrom smo se slatko naigrali i mi odrasli, a kamoli deca.
Tada sam shvatila da je ključna stvar pri odabiru igračke za paketić, kada su u pitanju deca koja ne umeju da se igraju sama, da se igra dopada mami i tati. Jer oni treba da se igraju i animiraju na igru.
Sjajna i kvalitetna varijante ove igre jeste "
Mastermind". Poenta je dakle da jedan igrač postavi kombinaciju boja, a da drugi pogodi tu kombinaciju. Igra je predviđena za decu stariju od 6 godina, ali ja sam našla načina da je uklopim u igru četvorogodišnjaka. Kao što rekoh, čuvali smo je i sad se igramo sa njom. Na ovaj način učili smo boje (dam mu zadatak " Stavi crvenu"), a sada sa 5 godina moj sin je već naučio i kako da logički poveže koja je šifra u pitanju.
Iste godine kada sam od cene "Monopola" umalo dobila šlog kroz levi sinus, kupili smo i drugu igru sjajnu za razvijanje logike -
"Sumnjivo lice", sve u nameri da nadoknadimo razočaranje što u paketiću neće biti ono što je traženo. U pitanju je detektivska igra u kojoj je cilj pogoditi ko je sumnjivo lice, a sve na bazi postavljanja pitanja tipa " Da li ima brkove?" i slično. Moj sin je sa svoje 4 godine bez razmišljanja shvatao koje likove treba da ukloni sa spiska sumnjivih, dok ja nekad i dan danas nisam sigurna da li treba brkate da sklonim ili da ostavim u igri. Ma generalno loše procenjujem ljude, i u stvarnom životu!U ovoj igri, on je nenadmašiv. Ne znam da li ovaj proizvođač igračaka još postoji.Online je nađoh
ovde
Obe ove igračke koštale su me k'o trećina "Monopola". 2 godine kasnije našla sam "Monopol" kod Kineza za 400 dinara. Isto sam uradila i sa "Bratz" lutkama i sličnim skupim glupostima. Našla sam ih za osminu cene kod Kineza. I nisam posle patila jer stoje odbačene u korpi.
"Monopol" je poslužio je svrsi, mada ima mnogo mana - kartice su na engleskom, a neke boje i neke kartice se ne poklapaju. Kada neko pomene da ga igramo, i suprug i ja obično zavapimo "O ne! To traje 100 godina!" i odmah u zamenu nudimo "
Ne ljuti se čoveče".
E, ko još ne zna za ovu igru! Mislim da svaka kuća treba da je ima. Mi smo ih promenili i pocepali nekoliko komada. Jasno vam je da nam je to zimi omiljena zanimacija. Moj sin je tako
naučio da broji, naučio da čeka svoj red i poštuje pravila. Zapravo, mnoge vredne lekcije možete izvuči iz ove igre.
Pored toga što naučite decu da se izbore sa pobedama i porazima, naučite ih i da nije sve u životu stvar znanja i truda. Nekad je sreća presudna za uspeh!
(Dobro, ponekad i partijska pripadnost, veze sa ljudima na određenim položajima. Surova istina koju možete u pakovati u igru :)) A da ne biste kupovali 3 seta godišnje, nabavite jedan ali kvalitetan i vredan. Kao ovaj na slici (kliknite na nju za detalje)
Kroz novogodišnje igre naučili smo da gledamo na sat. U tome nam je pomogla igra memo-pitalice koju možete naći
ovde. Pored toga naučili smo i neke radnje i boje.Ove karte su toliko dobre da su preživele moju ćerku, i sada ih koristi moj sin. Igranje ove igre sa njim je vrlo dosadno jer je mali razvio takvu memoriju da jedva stigneš na red da igraš!
Za učenje gledanja na sat, ali i za ukras, sjajan poklon u vašem novogodišnjem paketiću mogu biti ovi satovi. Jer deca mogu zaista
mnogo da nauče iz dobrih igračaka.
Pored toga što sam se stresirala svake godine kako da sa jednim čekom napravim paketiće koji ispunjavaju želje, od kako sam rodila prvo dete
u stalnoj sam frci da klinci ne ukapiraju da Deda Mraz ne postoji. Pa sam, sve onako sa glavoboljom, večito sakrivala poklone na najgluplja mesta u kući kako ih deca ne bi našla pre vremena. Zaista, kako objasniti detetu da je Deda Mraz strpao poklone ispod kreveta ili među zimnicu, umesto ispod jelke. Šta da kažem, da je tražio kisele krastavce?!
A onda bih prvog novogodišnjeg dana glumila da mi se neizdrživo piški i da moram da požurim kući pre njih (vraćamo se od babe i dede, gde sam tokom večeri takođe nekoliko puta morala da vešto da izmišljam izgovore zašto je Deda Mraz doneo poklone i tamo i kod kuće) i brzinom munje palila lampione na jelki, raskupusala pismo ispod jelke i ostavila poklone.
Posle toga ostajalo mi je da se divim njihovom oduševljenju. To mi dođe kao "Caffetin", lek za prazničnu glavobolju! Dugo traje, ali se leči poptpuno prirodnom metodom-dečijim osmehom!
Boli li i vas glava od pravljenja paketića?
28 comments: