Jeste li "pričalice" ili "pisalice"? Da li vam se nekad čini da se bolje izražavate kada pišete nego kada govorite? Ne ...

DA LI PIŠETE BOLJE NEGO ŠTO GOVORITE I KAKO SE IZBORITI SA TIM?

21:40 Blaženka Vesić 1 Comments

Jeste li "pričalice" ili "pisalice"? Da li vam se nekad čini da se bolje izražavate kada pišete nego kada govorite? Ne čini vam se. Apsolutno može biti tako, a postoji sjajan način da se izborite sa tim





Verujem da nisam jedina sa ovim problemom. No, evo kako sam se ja snašla i okrenula to u svoju korist, a ne sa svoju štetu

Naime, sa strane gledano, čini se da je super kada umeš da barataš rečima i napišeš nešto što je ljudima zanimljivo da pročitaju (posebno ako piskarate po društvenim mrežama, jer nam se sa mnogima druženje svelo na to).  I jeste, sve je sjajno, sve dok ljudi koji su vas više čitali nego što su vas susretali ne dođu u situaciju da komuniciraju sa vama uživo i očekuju isti nivo elokventnosti, vrcavosti, humora, britkosti.... čega god. 

A toga nema. 

Nema jer se ne izražavate pismeno i usmeno na isti način.




Zašto bolje pišem nego što govorim i jesam li normalna?


Moram priznati sa često pitam ovo. Verujem da je za to dobrim delom zaslužna moja pretežno introvertna priroda i običaj da previše razmišljam o stvarima o kojima mnogi ljudi ne razmišljaju uopšte.

Kada pišem, ja svakoj rečenici nekako odmeravam smisao i vidim uz nju i onu rečenicu koja nije napisana, ali se negde sluti u pozadini ( iliti pišem i redove i ono između redova). No, mnogi čitaju, a te rečenice koje ja slutim oni ne slute i uopšte se ne opterećuju se njima.

Isto je i sa razgovorima uživo.

Kad razgovaram sa nekim, pažljivo slušam, dajem značaj svakoj rečenici sagovornika i emotivno je prerađujem. Neke preradim odmah, neke vremenom. Ne mogu da slušam sa pola mozga ili da ne slušam. Sa druge strane, ljudi nekad pričaju samo da bi pričali i pričali i pričali i pričali... ( neki mogu satima, da te pri tom ne puste da ti progovoriš) i uopšte ne misle da li njhove reči imaju smisla, značaja ili su prazne priče koje ti serviraju na obradu. A nemaš da obradiš ništa... otprilike k'o kad štampaš  prazan papir i nadaš se da će se aparat pokvariti konačno i ugasiti. 




Baš zbog tog "prerađivanja", ne volim prazne priče. Pričam ih na silu samo u nekim situacijama kada moram i jako mi brzo potroše kapacitet pričanja ( i iscrpe mi baterije uopšte) . Ovo je ujedno jedan od razloga zašto ne volim razgovore telefonom ( posebno one prazne "kakosištaradiš" teme) i radije komunikaciju svodim na poruke ili mejlove. Prvo, jer niko nema živaca da piše porukama i mejlovima prazne priče (teže je) već ljudi uglavnom odmah pređu na stvar i skrate komunikaciju. Drugo, i da se otegne, meni je ok jer se ja lično bolje izražavam pismeno i drugačije mi mozak radi kada treba da napišem misao, nego kada treba da je izustim.

U suštini, ako nemam neku novost, doživljaj, značajnu stvar da ispričam, mogu da ispadnem i sasvim mutava i nesnađena. Ljudi koji me doživljavaju preko mog pisanja, mogu da se začude. Naravno, ovo jako zavisi od teme razgovora i od energije sagovornika. 

Čak i ako imam da ispričam novost, dogođaj - majke mi, bolje ću napisati nešto o tome, nego što ću pričati. Jednostavno, bolje pišem nego što pričam i osoba koju predstavim uživo i ova koja piše - nekad kao da se ne poznaju. A sve sam to ja, majke mi!

Zašto je to tako?
 

Stvar je u našem mozgu


(Kako to misliš "našem" Blaženka?! To što ti imaš problem s mozgom, ne znači da imaju svi , znaš?!!) 

Znate kako imamo poseban apetit za slano i slatko, pa iako smo se najeli glavnog jela preko mere, uvek možemo da dodamo i desert? (možete to, jel' da?! Recite "da", da mi bude lakše). Realno, sve to ide na isto mesto u stomaku, ali mozgu to nije isto.

Isto je i sa relacijom govor - pisanje.

Iako i jedno i drugo zahteva reči, mozak ipak ima različite putanje za njih. Nekima je prometno i prohodno na oba puta, a kod nekih, kao kod mene, promet na putanji pisanja teče bez problema, dok je ovaj koji se tiče govora pun nekih rupa i prepreka. Ide, ali je naporan.

Uostalom, sasvim sigurno znate ljude koji su vrlo rečiti kada treba da govore, ali su bezmalo nepismeni kad vam otkucaju nešto. Kod njih je očigledno puno rupa i prepreka na ovom drugom putu koji je kod nas koji bolje pišemo nego što govorimo - prohodan.

Uostalom, porediti pisanje i govor, isto bi bilo kao da poredite slušanje muzike sa talentom za pevanje ili sviranje

Jasno vam ja da to ne mora nužno da ide jedno sa drugim, zar ne? Ili hoćete da vam otpevam nešto? (kako pevam, ovo možete slobodno da shvatite kao pretnju po život)
 

Pisanje je posebna dimenzija i frekvencija

 
U psihijatriji, pisanje je čak svojevrsna terapija koja nam pomaže da popričamo sami sa sobom i postavimo stvari na svoje mesto. Ovo se posebno odnosi na pisanje rukom. Kad to radimo, prosto malo moramo da usporimo svoj tempo, smanjimo frekvenciju moždanih talasa, fokusiramo se na ono što radimo i da budemo sami. Ili bar da probamo da budemo sami.  Ja gotovo nikad nisam sama, ni kad jesam. Ovaj lik je u svom tvitu to baš fino objasnio.

Dakle,  meni po svemu sudeći više odgovara da vibriram na toj nekoj frekvenciji u kojoj se piše

Čak i kad nemam ideju kako i o čemu bih pisala, dovoljno je samo da počnem i otvaraju se vrata neke nove dimenzije u kojoj ima inspiracije i tamo gde sam mislila da je nikad neće biti. A vreme... proleti.

Kad treba da progovorim, a ne znam o čemu bih - e tu mi često zapne.  Onda se desi da čak i pitam pogrešna pitanja pa ispadnem čudak na kvadrat. 




U razgovoru se dosta toga komunicira i neverbalno: tonom glasa, gestikulacijom (dodatno opterećenje za mozgove koji ne uzimaju pričanje zdravo za gotovo, nego ih ozbiljno obrađuju) .

U pisanju sve to moraš nekako da dočaraš rečima, što svakako aktivira neke druge centre u mozgu i na drugi način, u odnosu na one koje koristimo kada razgovaramo.

Kako se izboriti sa ovom manom?


Lepo. 

Pretvoriti je u prednost. Početi baviti se pisanjem i profesionalno.

Ne mislim na klasično novinarstvo - ono ipak iziskuje dosta komunikacije i pričanja prvo, da bi se ostvarilo ovo drugo (odnosno napisalo nešto)

Možete na primer:

Napraviti blog i stvoriti posao od njega. Već sam pisala o tome kako se posao ne traži nego se pravi. Ako vam pisanje ide bolje od pričanja, onda je mnogo logičnije da se bavite nekom njegovom formom, nego da pokušavate da budete spiker recimo. 

Izučiti copywriting i unaprediti svoju veštinu ređanja reči u prekopotrebnu uslugu bukvalno svakome ko se bavi nekim biznisom.

Pisati poslovne blogove za klijente.

- Kreirati pisani sadržaj za društvene mreže za one kojima ide slikanje i pričanje, ali im pisanje zapinje.

- Pisati knjige

Uostalom, pročitajte ovaj vodič za pisce bez iskustva.

Nismo svi stvoreni za sve. I to je ok. Ponekad ovakve male samoanalize mogu da vam naprave pomak u životu, promenu u karijeri. ( jesam vam rekla da je pisanje terapija? Ja to nekad ovako javno 😁 )

Kakvo je stanje kod vas? Da li ste pričalica ili pisalica

I da li uopšte razgraničavate te dve stvari, ili ste podjednako dobri na oba ova polja? 

Napišite mi u komentaru. 👇👇👇


----------------------

Želite novosti sa bloga u svom email sandučetu?  

Možete se  upisati na mailing listu ✍️. 

Svoju email adresu upišite ovde👇👇👇
 
 


 


1 comments: